Turski jezik ima četiri pomoćna ili spajajuća suglasnika (kaynaştırma ünsüzleri) : y, ş, s, i n. Ovi suglasnici se pojavljuju u slučajevima kada se u riječi nađu dva samoglasnika jedan do drugog. Pošto u turskom jeziku postoji pravilo da dva samoglasnika ne mogu stajati jedan pored drugog, između njih se umeće jedan od spajajućih suglasnika. To su situacije u kojoj se imenici, koja završava na samoglasniku, dodaje neki od nastavaka čije početno slovo je također samoglasnik.
1. Samoglasnik y
Koristi se kada se imenici koja završava na samoglasniku dodaje padežni nastavak:
- Masa-y-a kitabı koydu. - Stavio je knjigu na stol.
- Çanta-y-ı aldı. - Uzeo je torbu.
2. Samoglasnik ş
Koristi se kada broj, koji završava na samoglasniku, prima karakteristični nastavak -er koji se prevodi kao rječica po, a koja označava raspodjelu neke količine:
- İki-ş-er. - Po dva/dvije.
- Yedi-ş-er. - Po sedam.
3. Samoglasnik s
Koristi se kada se imenici, koja završava na samoglasniku, dodaje prisvojni nastavak trećeg lica jednine:
- Okulun bahçe-s-i. - Školsko dvorište.
- Şehrin cadde-s-i. - Gradska ulica.
4. Sampglasnik n
Korisiti kada se imenici, koja je već primila prisvojni sufiks, dodaje neki od padežnih nasatvaka:
- Sınıfın kapısı-n-ı kırmış. - Razvalio je vrata učionice.
- Arkadaşının kitabı-n-ı kütüphaneye teslim etmiş.- Vratio je prijateljevu knjigu u biblioteku.
* Da bi se lakše prisjetili spajajućih suglasnika, kao pomoć nam može poslužiti rijeć YaŞaSıN (Neka živi!/Neka je živ!).
Nema komentara:
Objavi komentar